Iako tarifni sustav zapravo i nije neko iznenađenje, te se samo nadovezuje na NAP u smislu razvojnog smjera i kvalitete napisanoga, ipak vrijedi primijetiti veći broj apsolutno nelogičnih, a posebno indikativnih točaka.
Prva stvar koja "bode oči" je famozni PPC (prosječna proizvodna cijena), tj. po novom RC (referentna cijena). Naime počevši od članka 1, stavka 16, pa još nekoliko puta kroz dokument, RC se jasno definira između ostaloga i kao poticajna cijena. RC po samoj svojoj definiciji to nije! U cijeni od 0,53kn/kWh nema niti jedne lipe poticaja. Prema tome nazivati to poticajnom cijenom je u najmanju ruku neodgovorno. Posebno zna li se pozadina hrvatskog elektroenergetskog sustava i proizvodnih postrojenja temeljem kojih se tržišna cijena određuje. Ovakvo definiranje se također nadovezuje na uredbu o naknadi za obnovljive izvore energije i kogeneraciju koju smo komentirali kada i NAP.
Međutim, osim definiranja RC, postoji i niz drugih nelogičnosti unutar tarifnog sustava, koje su potpuno u suprotnosti sa stanjem na tržištu i trendovima koji se dešavaju na istome.
Prva u nizu tih nelogičnosti se nalazi u članku 4., stavak 3. gdje se navodi da se oprema koja se ugrađuje u bilo koje postrojenje na obnovljive izvore energije mora proizvesti, odnosno tvrtka koja ugrađuje opremu mora imati svojeg registriranog predstavnika u RH koji izdaje jamstva za vrijeme trajanja elektrane. Prvo, RH je dio jedinstvenog tržišta EU i ova odredba je sama po sebi nelogična. Drugo, neke se stvari ne mogu jamčiti na 14 ili 25 godina, te je samim time ovaj članak besmislen, i na razini jedinstvenog tržišta EU upitan u svojoj održivosti.
Jedan od nagovještaja napretka tarifnog sustava se može pronaći u članku 6., stavku 1., gdje se navodi da je ODS (operator distribucijskog sustava) dužan osigurati uvjete za priključenje proizvodnih postrojenja sa potrošnjom na mjestu proizvodnje na elektroenergetsku mrežu. Ovaj članak odnosi se na postrojenja integriranih fotonaponskih sustava do ukupne snage 300kW. Međutim u stavku 2 istoga članka se također navodi i da se PEES mora ograničiti na iznos priključne snage koju proizvođač ima kao kupac električne energije. A u stavku 3 se definira način isplate poticaja za takva postrojenja, na način da se definirana poticajna cijena isplaćuje isključivo za vlastito potrošenu energiju, dok se razlika prema mreži isplaćuje prema RC. Postavlja se pitanje - zašto je potrebno ograničavati priključnu snagu ukoliko se proizvedena električna energija koja je veća od potrošnje ionako ne potiče, nego plaća po RC? Drugim riječima, u mrežu se od viška proizvedene električne energije dobiva čista energija, potpuno u skladu sa ostvarivanjem ciljeva EU, i to po tržišnoj cijeni! Teško je objašnjiva potreba i logika ovakve definicije ograničavanja priključka.
Dodatno bi se dalo raspraviti i o održivosti, tj. isplativost ovakvog sustava "poticanja" za realne projekte. Vrijeme će pokazati da li će ovakvi tržišni uvjeti uopće omogućiti izgradnju daljnjih fotonaponskih sustava. Istina je da sličan, iako značajno jednostavniji sustav dobro funkcionira u Njemačkoj - samo razlika u razvijenosti tržišta i cijeni sustava u Hrvatskoj i Njemačkoj je i više nego značajna. Prve procjene kažu da će se isplativost fotonaponskih sustava na krovovima u Dalmaciji na ovaj način mjeriti u 10 i više godina. I to bi bilo u redu da imamo tržište sa visoko razvijenim stupnjem financijskih usluga i razvijene razine svijesti u kojoj se ovakve investicije ne gledaju samo kroz povrat sredstava. A da i ne pričamo o stabilnosti zakonodavnog okvira. Međutim, ništa od toga nemamo, te će biti veliko iznenađenje ukoliko tržište pozitivno reagira na ovakve promjene.
Ali to nije sve. Naime, članak 12., stavak 5. donosi i kvote za sunčane elektrane. 7 MW za integrirane sustave, od čega 2 MW isključivo za objekte u vlasništvu lokalne uprave. I 5 MW za neintegrirane sustave, čija je otkupna cijena postavljena na RC, tj. ne potiču se. Koja se logika krije iza ograničavanja tržišta kvotama u trenutku kada poticaj ne postoji? U trenutku kada se zna da u Hrvatskoj postoji proizvodnja opreme za takve elektrane, i kada se zna da uvozimo velike količine električne energije? Ako se i pronađe investitor voljan investirati u sunčanu elektranu na tlu po RC, takvima bi trebalo na sve načine to i omogućiti. Radi poboljšanja energetske bilance, udjela obnovljivih i utjecaja na lokalnu ekonomiju.
Jedan od interesantnijih apsurda koji ovakav model u ovoj verziji tarifnog sustava donosi, a koji samo pokazuje nepromišljenost u izradi istoga, je taj da se one koji se ipak odluče postaviti fotonaponski sustav zapravo potiče na što veću potrošnju električne energije! Uslijed definicije poticaja i razlike u otkupnoj cijeni i cijeni električne energije za kućanstva. To je pak sasvim u suprotnosti sa NAP-om i težnjama prema energetskoj učinkovitosti.
Slično se odnosi na vjetroelektrane. S obzirom da prema novom tarifnom sustavu nisu uopće poticane, koliko je opravdano izbaciti ih iz energetskog miksa budućnosti? Jer investitori koji bi pristali čak i na ovakve uvjete za izgradnju svojih postrojenja bi donijeli velike koristi lokalnoj ekonomiji, postizanju ciljeva EU, poboljšanju energetske bilance, a sve to pod tržišnim uvjetima prodaje električne energije!
Da ne zanemarimo ni ostale izvore energije, promjene se mogu uočiti i u poticanju malih hidroelektrana, biomase i bioplina i geotermalne energije.
Tako po novom prijedlogu kod malih hidroelektrana protok više nije faktor određivanja otkupne cijene, već je isključivo bitna instalirana snaga. S obzirom na cijenu, male hidroelektrane sada imaju znatno veću šansu postati izvodive, međutim još uvijek ostaje veliki upitnik u smislu zaštite okoliša i brzine implementacije takvih projekata.
Geotermalne elektrane su u ovoj verziji tarifnog sustava ostale na istoj razini kao i prije.
Elektrane na biomasu i bioplin, sukladno najavama u NAP-u, su dobile nešto veću otkupnu cijenu za postrojenja snage do 5 MW, čime se izravno potiče distribuirana proizvodnja, što je pohvalno. Međutim i jedne i druge su dobile i jedan pomalo neobičan i neočekivan poticaj u smislu zadovoljavanja učinkovitosti. Dok je u prijašnjim verzijama tarifnog sustava uvjet za ostvarivanje poticajne cijene za takva postrojenja bila učinkovitost od 50% u korištenju primarne energije za dobivanje korisne električne energije i toplinske energije, temeljem novog tarifnog sustava takvog ograničenja više nema. Umjesto toga uvodi se korekcijski faktor na učinkovitost na način da isti iznosi 1 za učinkovitost između 45% i 50%, 0,9 za manje od 45% učinkovitosti, te 1,2 za učinkovitost veću od 50%.
Činjenica je da legislativa EU i većine zemalja EU ide u smjeru uvjetovanja što većih razina učinkovitosti prilikom korištenja postrojenja na biomasu i bioplin, ne bi li se iskoristila i toplinska energija, te time ostvarila dodatna korist u energetskom i ekonomskom smislu. Hrvatska je u tome smislu odlučila učiniti korak unazad. Takva odluka ne pogoduje efikasnom iskorištavanju dotičnih izvora energije, kao ni dodatnom lokalnom razvoju koji bi nužno morao uslijediti ukoliko se mora iskoristiti toplinska energija. U principu, ovakva mjera je alibi mjera uslijed nesposobnosti da se u zadnjih deset godina napravi ijedan ozbiljan korak za uvođenje toplinskih mreža i poticanje poljoprivrede kroz cijelogodišnje razdoblje izgradnjom staklenika. Tek tada projekti biomase i bioplina dobivaju pravi puni smisao i ostvaruju velike koristi za regionalni razvoj. Na ovaj način gospodarska prednost takvih postrojenja se smanjuje. Tako da, iako se s jedne strane omogućuje izgradnja većeg broja projekata na biomasu i bioplin, što je pozitivno, istovremeno se potiče manje učinkovito korištenje primarne energije - a sve kao alibi za vlastitu nesposobnost objedinjavanja šire smislene cjeline takvih projekata.
Tarifni sustav je tako samo nastavak loše definiranog NAP-a koji će utjecati na usporavanje razvoja pojedinih, ako ne i svih sektora obnovljivih izvora energije u sljedećoj godini. Drugu godinu za redom tarifni sustav donosi veliki zaokret na tržištu, te će značajno utjecati na projekte u visokim, ali i ranim fazama razvoja. Hrvatsko tržište obnovljivih izvora energije time nastavlja biti rulet za investitore, a na štetu domaćih poduzetnika, industrije i građana.
Izvor: http://www.obnovljivi.com/
Izvrstan članak koji pokazuje pravo stanje Obnovljivih izvora u Hrvatskoj i nepoznavanje problematike likova koji donose zakone i pravilnike...Samo da su malo manje ti ljudi podobni, a malo više sposobni svi bi mi bolje živjeli...
OdgovoriIzbriši